Junski ustanak u Hercegovini 1941
Uništene kuće u istočnoj Hercegovini 1941, selo Kotezi (Ljubinje). Izvor: Muzej Jugoslavije.
Uništene kuće u istočnoj Hercegovini 1941, selo Kotezi (Ljubinje). Izvor: Muzej Jugoslavije.
Maja 1941. godine potpisan je Rimski sporazum između Italije i Nezavisne Države Hrvatske. Na osnovu ovog sporazuma, italijanske snage koje su prethodno okupirale južne i jugozapadne dijelove poražene Kraljevine Jugoslavije, povukle su se u svoje nove baze u anektiranoj Dalmaciji. Vakum su popunili pripadnici ustaške organizacije, koji su odmah skicirali planove za masovno uništenje srpskog stanovništva.
Na južnom kraju NDH, u Hercegovini, Srbi su većinom živjeli u visinskim predjelima istočno od rijeke Neretve. Naseljavali su većinu ruralnih područja gdje su obrađivali zemlju i uzgajali stoku. Dolazak ustaša na vlast praćen je prvim hapšenjima i ubistvima viđenijih Srba u varošima od posljednjeg dana maja. Pojedinci su birani kao mete ako su bili administratori i trgovci čija je imovina mogla biti konfiskovana. Ubrzo zatim, uvećane ustaške grupe „zaštitnih lovaca“ počele su upadati u seoske krajeve, gdje su počinile masovne zločine. Ubistva su često činjena bacanjem uhvaćenih ljudi u kraške jame. Na hiljade nevinih je ubijeno.
Kako su se vijesti o ubijanju brzo širile, mnogi su odlučili da pruže otpor. U selu Drežanj južno od Nevesinja – kraj posebno poznat po ustanku protiv osmanske vlasti 1875. godine – muškarci su se okupili u kući Tome Ivkovića, veterana i dobrovoljca srpske vojske u Prvom svjetskom ratu. „Poklali su 28 ljudi na Udrežnju… zar se pustiti krvnicima, kao stoka… Izgubiti uludo glave – nećemo. Bježati sa čeljadi i stokom, a ostaviti kuće – ne možemo. Treba ih dočekati“, odlučila je većina. Kada su ustaše došle 3. juna, dočekala ih je neočekivana salva metaka, te su mnogi pali mrtvi na ledini pod selom. Vratili su se sa pojačanjima, a čak su podigli dva aviona za napad na selo. Eventualno, branioci su ostali bez municije, pa su se sa porodicama povukli u planine.
Vijesti o otporu proširile su se kao požar, a sa njima i sam otpor. Istočna Hercegovina je ubrzo zahvaćena masovnim ustankom, prvim te vrste u okupiranoj Evropi. Iako hercegovački komunisti, relativno maleni brojem, nisu se mogli smatrati vođama ovog pokreta, njihovi pokušaji da se nametnu ubrzo će dati nešto rezultata. Prvi su bili tek simbolični: ulaskom Sovjetskog Saveza u rat 22. juna, neki hercegovački pobunjenici su sa svojih slobodnih planina zaviorili i prve crvene zastave. Ali oni još nisu bili partizani, dok mnogi među njima to neće ni postati, nego će, kontra komunista, eventualno prići budućem nacionalističkom četničkom pokretu. Vladan Vukliš