Moć šutnje, moć riječi
Jean Bruller i Pierre de Lescure osnovali su Les Éditions de Minuit 1941. kako bi tajno objavili roman “Le silence de la mer” s prvim tiražom od 350 primjeraka. Izdavačka kuća je kasnije objavila i druga djela otpora, a i danas još uvijek postoji.
Jean Bruller i Pierre de Lescure osnovali su Les Éditions de Minuit 1941. kako bi tajno objavili roman “Le silence de la mer” s prvim tiražom od 350 primjeraka. Izdavačka kuća je kasnije objavila i druga djela otpora, a i danas još uvijek postoji.
Spomen ploča u Parizu. Jean Bruller je izabrao “Vercors” za pseudonim otpora nadahnut ljepotom istoimenog planinskog masiva koji će kasnije postati i važno uporište francuskog pokreta otpora. <br>https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Jean_Bruller_(Vercors)_commemorative_plaque_P1070657.jpg#metadata
Spomen ploča u Parizu. Jean Bruller je izabrao “Vercors” za pseudonim otpora nadahnut ljepotom istoimenog planinskog masiva koji će kasnije postati i važno uporište francuskog pokreta otpora. <br>https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Jean_Bruller_(Vercors)_commemorative_plaque_P1070657.jpg#metadata
“Le silence de la mer” (Tišina mora) postala je zaštitni znak francuskog pokreta otpora. Napisao ju je u ljeto 1941. grafički umjetnik Jean Bruller uskoro nakon što je regrutovan u alpski bataljon. Kako bi ostao anoniman autor je koristio pseudonim Vercors nadahnut ljepotom okolnih planina i istoimenog masiva, a zadržao ga je tokom čitavog života. Vercors je s prijateljem i piscem Pierreom de Lescureom tajno 1942. pokrenuo izdavačku kuću “Les Éditions de Minuit” u okupiranom Parizu, prvobitno u svrhu distribucije ovog romana, a kasnije i drugih radova političkog protesta. Manifest koji je išao uz prvo izdanje slavio je slobodu misli i bio odgovor na književnu cenzuru koju je nametala nacistička propaganda.
Vercors upravo riječima opisuje šutnju kao čin građanskog otpora. Priča je nadahnuta njegovim vlastitim iskustvom s početka okupacije kada je njemačka vojska provela rekviziciju francuskih kuća. Roman opisuje kako su jedan čovjek i njegova 16-godišnja nećaka primorani da kod sebe u kuću smjeste jednog njemačkog oficira. Neprijateljski raspoloženi, prešutno se sporazumiju da će ignorisati njegovo prisustvo tako što će održati svoju uobičajenu rutinu i neće odgovarati na njegove zahtjeve. Oficir se svake večeri trudi da ih odobrovolji. Priča im o svojoj ljubavi prema muzici, književnosti i, što je sasvim neočekivano, prema Francuskoj. Svakodnevno se suočava s njihovom šutnjom jer oni odbijaju komunicirati s neprijateljem.
Tišina poprima različita značenja u romanu. Puna prezira i upotrijebljena kao oružje otpora protiv okupatora i za očuvanje dostojanstva, tišina također simbolizira nepokolebljivost domaćina i cijele Francuske. Ponašanje protagonista podsjeća na jedan od “savjeta okupiranim” koje je napisao Jean Texcier 1940. u tajnoj brošuri i u kojima zagovara prezir prema jeziku: “Ne znate njihov jezik, ili ste ga zaboravili. Ako vam se neki od njih obrati na njemačkom, pravite se da ne razumijete i nastavite svojim putem.” Nakon što ga domaćini počnu cijeniti, oficir opovrgne svoja uvjerenja i bolno se izbriše iz njihovih života tako što se prijavi da ide na Istočni front. Upravo kad oficir prestane vjerovati u francusko-njemačko prijateljstvo, nećaka učini gestu saosjećanja pozdravljajući se s njim pred njegov odlazak.
Roman je nakon oslobođenja preveden na mnoštvo jezika i adaptiran na filmu i u teatru. Do današnjeg dana je ova patriotska priča ostala simbol pobjede pasivnog i intelektualnog otpora.
Auriane Jousse