Stazama otpora: priča o partizanskom kuriru Romanu Pilčiću – Celiću

Terenskom analizom lokaliteta iz Drugog svjetskog rata na području Primorja i Gorskog kotara, konzervatorica Katica Brusić utvrdila je da je gotovo svako naselje imalo svoje “ilegalne staze”. Istraživanjima provedenima 1970-ih i 80-ih godina, Brusić je utvrdila da su putevi i staze kurira imali različite namjene. Kuriri su vodili rukovodioce ustanka, vojne jedinice, civile, ranjenike, prenašali štampu, direktive i prebacivali stoku. „Izlagali su svoj život“, navodi Brusić, „najvećim opasnostima. Njihova spretnost u orijentiranju zadivljuje, jer su svoju kurirsku službu vršili uglavnom noću.“ [1942]Bilježeći svjedočanstva partizanskih kurira koje je susretala na terenu, Brusić je zapisala i biografiju Romana Pilčića–Celića, rođenog 1910. u Podkilavcima blizu Grobnika: “Zbog neimaštine bio sam prisiljen da napustim osnovnu školu i kao dječak od osam godina počeo sam raditi kao pastir čuvajući tuđe ovce. Nisam imao mogućnosti da učim slova, učio sam neprohodne planinske puteve i staze po kojima sam pješačio bos, tako da su mi se dobro usjekle u mozak.” Težak i buntovan životni put naveo ga je da se u ožujku 1942. priključi partizanima. Znanje i vještine nepismenog seljaka, stečene teškim radom u djetinjstvu, postaju presudan faktor osiguravanja otpora na širem području Gorskog kotare i Primorja. “Kao kurir Štaba Drugog NOP odreda u toku ljeta i jeseni [1942.] puno puta sam vodio primorske civile Kastavce i Grobničane i Sušačane prema Drežnici. Šumsko područje od Drežnice od planina Hrvatskog primorja i Gorskog kotara propješačio sam stotine puta noseći direktive Štabova, pisma i štampu. U toku 1942. obilazio sam gotovo sve vojno-političke i civilne logore. Pošto sam dobro poznavao neprohodne puteve i staze nikada nisam pao u zasjedu okupatora.”

Uz Romanovo vodstvo, Brusić je – između ostalog – uspjela dokumentirati stazu kojom je civile prebacivao do Drežnice. “Za vrijeme našeg zajedničkog pješačenja prilikom evidencije partizanskih logora promatrala sam njegov ritam gibanja. Celić ne hoda, on po stazama leprša.”
***

Gusta i isprepletena mreža tajnih partizanskih komunikacija te uloga kurira u prenošenju poruka i osiguravanju sigurnog kretanja partizana i civila šumskim putevima, bila je presudna za Narodnooslobodilačku borbu na području Jugoslavije, osobito u prvoj fazi organiziranog otpora. Za razumijevanje značaja kurirske službe bitno je podsjetiti na ograničene tehnološke uvjete komunikacije tijekom okupacije, gotovo nezamislive iz perspektive suvremenih korisnika mobitela, satelitskih mapa i društvenih mreža. Ustaško-fašistička propaganda imala je potpunu kontrolu nad sredstvima komunikacije i javnog informiranja. Pristup informacijama i međusobnoj komunikaciji onih koji se nisu slagali s fašističkim (okupacijskim) režimom bila je svedena na lične kontakte, šifriranu korespondenciju, tajno raspačavanje letaka, sporadično osposobljavanje ilegalnih radio veza. Snage otpora premještaju se daleko od centara moći, u nenaseljena i ruralna područja, gdje divljina postaje bitan saveznik otpora. Ključni za to savezništvo bili su pojedinci “na terenu” koji su imali sposobnost pronalaženja sigurnih lokacija i puteva kretanja te orijentacijske vještine za navigaciju planinskim prostranstvima. Već u historiografiji socijalističkog perioda, uloga kurira bila je marginalizirana, a danas je gotovo u potpunosti zaboravljena ili trivijalizirana. Radi tajnosti njihova djelovanja, imena i biografije kurira, od kojih je ogroman broj stradao revno obavljajući svoje zadatke, uglavnom su ostala zaboravljena ili se nalaze u rijetkim fusnotama povijesnih studija.  

Sanja Horvatinčić