Akcija Diana Budisavljević – prešućena istina
Diana Budisavljević odjevena u odoru dobovoljne sestre Hrvatskog Crvenog križa (iako to nije bila) upisuje djecu u trasportne liste. Stara Gradiška, srpanj 1942.<br>Izvor: JUSP Jasenovac
Diana Budisavljević odjevena u odoru dobovoljne sestre Hrvatskog Crvenog križa (iako to nije bila) upisuje djecu u trasportne liste. Stara Gradiška, srpanj 1942.<br>Izvor: JUSP Jasenovac
Djeca u ustaškom logoru Stara Gradiška, prije transporta za Zagreb, čekaju u redu kako bi bila popisana, srpanj 1942.<br>Izvor: JUSP Jasenovac
Djeca u ustaškom logoru Stara Gradiška, prije transporta za Zagreb, čekaju u redu kako bi bila popisana, srpanj 1942.<br>Izvor: JUSP Jasenovac
Prve skupine djece dovedene iz ustaškog logora Stara Gradiške smještene su u Domu za djecu izbjeglica u Jastrebarskom, malom gradu nedaleko Zagreba.<br>Izvor: Historijski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo
Prve skupine djece dovedene iz ustaškog logora Stara Gradiške smještene su u Domu za djecu izbjeglica u Jastrebarskom, malom gradu nedaleko Zagreba.<br>Izvor: Historijski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo
Djevojčicu Gospavu (Seku) usvojila je obitelj poznatog zagrebačkog slikara Vladimira Becića i pružila joj sretno djetinjstvo. Njegova supruga Ljuba bila je jedna od bliskih Dianinih suradnica. Ljuba, Seka i Vladimir Becić, Zagreb, 5. studeni 1942.<br>Izvor: Nataša Mataušić, Zaboravljena heroina Drugog svjetskog rata, Profil, Zagreb, 2020., str. XLIII
Djevojčicu Gospavu (Seku) usvojila je obitelj poznatog zagrebačkog slikara Vladimira Becića i pružila joj sretno djetinjstvo. Njegova supruga Ljuba bila je jedna od bliskih Dianinih suradnica. Ljuba, Seka i Vladimir Becić, Zagreb, 5. studeni 1942.<br>Izvor: Nataša Mataušić, Zaboravljena heroina Drugog svjetskog rata, Profil, Zagreb, 2020., str. XLIII
Izvorna stranica Dnevnika pisana na austrijskoj varijanti njemačkog jezika. Diana ga je napisala 1945. prema gotovo svakodnevno vođenim stenografskim bilješkama i nazvala Izvještaj o radu Akcije Diana Budisavljević. Za tisak ga je prevela njezina unuka Silvija Szabo.<br>Izvor: Nataša Mataušić, Zaboravljena heroina Drugog svjetskog rata, Profil, Zagreb, 2020., str. XXX.
Izvorna stranica Dnevnika pisana na austrijskoj varijanti njemačkog jezika. Diana ga je napisala 1945. prema gotovo svakodnevno vođenim stenografskim bilješkama i nazvala Izvještaj o radu Akcije Diana Budisavljević. Za tisak ga je prevela njezina unuka Silvija Szabo.<br>Izvor: Nataša Mataušić, Zaboravljena heroina Drugog svjetskog rata, Profil, Zagreb, 2020., str. XXX.
Dana 14. lipnja 1942. Diana Budisavljević zabilježila je u svoj dnevnik:
To je bio najljepši dar koji sam u životu dobila – moguućnost da ljude spasim od sigurne smrti.
Diana Budisavljević (rođena Obexer, Innsbruck, Austrija, 1891-1978), austrijanka, žena uglednog zagrebačkog doktora Julija Budisavljevića opisala je u svom dnevniku svoj osobni angažman i angažman svojih suradnika u organizaciji i provedbi pomoći srpskim ženama i djeci zatočenim u ustaškim koncentracijskim logorima (npr. Stara Gradiška). Zahvaljujući ovoj Akciji koju je nazvala „Akcija Diane Budisavljević“ spašeno je, od sigurne smrti, oko 7.000 djece. Dnevnik je izuzetan povijesni dokument o jednom kratkom, ali surovom razdoblju hrvatske povijesti pisan iz perspektive žene koja je u izuzetno teškim ratnim uvjetima pronašla snage i hrabrosti slobodno misliti, slobodno djelovati i pružati aktivan građanski otpor ustaškom režimu u izuzetno teškim ratnim uvjetima.
Kako je Diana Budisavljević uspjela organizirati ovu Akciju koja je bila jedna od nedvojbeno najhumanijih akcija takve vrste na području NDH i možda čitave okupirane Europe?
Kako su djeca iz logora mogla biti preuzeta samo legalnim putem (uz dozvolu ustaških vlasti) uspjela je uvjeriti kompetentne ustaške vlasti da dobije dozvolu za preuzimanje djece iz logora i smjesti ih uz pomoć Karitasa u institucije i obitelji koje su se rinule o djeci i prućile im siguran život.
Od početka Akcije Diana je radila na popisima djece koja su bila preuzeta iz logora i smještena u različitim bolnicama, domovima ili u udomiteljskim obiteljima. Popis s preko 12.000 djece koji je poslije rata trebao poslužiti roditeljma/rodbini da identificiraju i preuzmu djecu oduzet joj je odmah po oslobođenju u svibnju 1945.
Iz perspective novih komunističkih vlasti ona je bila buržujka iz visokog građanskog društva i prijateljica neprijatelja koji su okupirali zemlju. U isto vrijeme nije bila članica Antifašističke fronte žena kao niti drugih ilegalnih organizacija Nacionalno-oslobodilačkog pokreta u Zagrebu. Novim je vlastima bila sumnjiva u svakom pogledu. Ona i njena Akcija morali su biti zaboravljeni. Sve zasluge za spas djece preuzima Komunistčka partija i organizacije pod njezinim okriljem.
Objavljivanjem njenog Dnevnika 2003. godine istina o tome tko je spašavao djecu konačno je bila javno razotrkivena.
Nataša Mataušić