Velika džamija u Parizu, malo poznato mjesto otpora

Građena je od 1922, svečano ju je otvorio u julu 1926. predsjednik Gaston Doumergue, Velika džamija u Parizu slavi francusko-muslimansko prijateljstvo iz kolonijalne ere. Nadahnuta džamijom Al-Karaouine u Fesu, postala je glavni kulturni i vjerski centar u srcu francuske prijestolnice, s prostorima za molitvu, medresom, bibliotekom, čajanom, prodavnicama i hamamom.

Direktor joj je bio alžirski rektor Si Kaddour Ben Ghabrit od 1926. do njegove smrti 1954. Njena uloga u kolonizaciji i dekolonizaciji je dobro poznata, ali manje je poznata njena uloga za vrijeme nacističke okupacije Francuske. Tada je ova džamija postala aktivno mjesto otpora za neke muslimane koji su živjeli u Francuskoj. To je naročito važilo za autohtone alžirske pripadnike grupe Francs-tireurs partisans (FTP) čija je primarna misija bila da zaštite i podrže britanske padobrance skrivene u podrumima na kojima je džamija izgrađena. Dobar primjer prikazan je a posteriori u sekvenci iz popularnog filma Gérarda Ouryja La Grande Vadrouille (1966, prikazivan u Ujedinjenom Kraljvstvu pod naslovom “Don’t Look Now… We’re Being Shot At!”). Međutim, među korisnicima džamije razvio se i drugi oblik otpora u vidu solidarnosti s jevrejskim porodicama. Pod vodstvom autohtonih alžirskih pripadnika FTP-a i njihovih mreža nekoliko stotina ljudi tajno je smještano u džamiju od 1940. nadalje. Jevreji su često tu čekali krivotvorene dokumente s kojima su mogli pobjeći iz grada do ‘neokupirane’ zone ili u inostranstvo, a često preko Mediterana do Alžira i Magreba.

Uz nesigurnost, kontroverze i razlike u zavisnosti od izvora, broj ljudi koji su spašeni između 1940. i 1944. je negdje oko hiljadu. Smatra se da je sam rektor Si Kaddour Ben Ghabrit spasio oko stotinu Jevreja tako što je naložio administrativnom osoblju džamije da im izda potvrde o muslimanskom identitetu, što im je omogućilo da izbjegnu deportaciju.

Ova priča je postepeno izbrisana iz kolektivnog sjećanja Francuske, naročito zbog Alžirskog rata, ali se onda ponovo pojavila krajem 20. stoljeća zahvaljujući radu historičara, dokumentarnih filmova i igranog filma “Les Hommes Libres” (Slobodni ljudi) iz 2011. francuskog režisera marokanskog porijekla Ismaëla Ferroukija. U vrijeme kada se tenzije između Jevreja i muslimana čine neumoljivim u 21. stoljeću, stavovi ‘pravednika’ (“justes”) iz Pariške džamije nude primjer nade. – ).

Yvan Gastaut