Oružani otpor u Jugoslaviji snažno je ovisio o potpori žena, što je antifašistkinjama omogućilo solidnu autonomiju u organiziranju svojih društvenih i političkih aktivnosti. To je vidljivo i kroz produkciju novina koje su pisale i izdavale – žene ženama. Samo u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata objavljeno je najmanje 16 takvih listova: žene su prikupljale, pisale i uređivale političke izjave, osobna svjedočanstva o ratu i obiteljskom nasilju, priče, pjesme, praktične savjete. Za mnoge seoske žene ovakvi su listovi prestavljali prvi pristup javnoj društvenoj sferi.
Prve ženske novine u Hrvatskoj, Žena u borbi, objavljene su u Lici u ožujku 1942. Lokalni ženski tisak ubrzo se pojavio i u drugim dijelovima Hrvatske: u lipnju 1942. Goranke izdaju Drugaricu, a kolovoza iste godine Kordunašice objavljuju Riječ žene. U prosincu 1942. pojavljuje se Primorka, a od 1943. slijede brojne druge: Dalmatinka u borbi, Udarnica u Slavoniji, Glas žene u Moslavini.
U lipnju 1943. Glavni odbor Antifašističke fronte žena (AFŽ) za Hrvatsku počeo je izdavati svoj središnji list pod nazivom Žena u borbi. Uredničke poslove obavljale su žene s bogatim iskustvom iz tridesetih godina prošlog stoljeća kada je ženski tisak počeo pisati o solidarnosti i ulozi žena u međunarodnim radničkim i antifašističkim pokretima. Za razliku od prijeratnog izdavaštva, organiziranog u gradovima, ratna su uredništva često bila smještena daleko od tiskara skrivenih u dubokim šumama, što je značilo da je izrada svakog broja zahtijevala hrabrost, visoke organizacijske sposobnosti i kolektivne napore. Jedan od najvećih izazova bila je nabava papira. Žene u okupiranim gradovima podvrgavale su se velikim rizicima da dođu do papira i prenesu ga na oslobođeni teritorij. Iako su naklade bile skromne – Žena u borbi tiskana je u 1500–2000 primjeraka – ipak su listovi dopirali do brojnih žena. Novine su tiskane na latinici i ćirilici, čak i na jezicima nacionalnih manjina, poput lista La Donna Istriana u Istri.
Velik izazov bila je niska pismenost žena. Prema popisu stanovništva iz 1931. godine, oko 40% žena u Hrvatskoj bilo nepismeno. U kontekstu intenzivne ustaške, nacističke i fašističke propagande tijekom Drugog svjetskog rata, pristup informacijama bio je ključan za odluku žena da podrže i pridruže se otporu, osobito u ruralnim područjima gdje je ženama tradicionalno bio uskraćivan ili ograničen sam pristup javnoj sferi, a kamoli omogućeno fomiranje javnog mijenja. AFŽ je u tu svrhu organizirala škole i tečajeve u okviru akcija opismenjavanja koje je provodila Komunistička partija: 1943. u oslobođenim krajevima Hrvatske organizirano je 150 tečajeva, godinu dana kasnije 250, a do kraja rata 421 tečaj.
Sanja Horvatinčić