Velika džamija u Parizu, malo poznato mjesto otpora

Građena je od 1922, svečano ju je otvorio u julu 1926. predsjednik Gaston Doumergue, Velika džamija u Parizu slavi francusko-muslimansko prijateljstvo iz kolonijalne ere. Nadahnuta džamijom Al-Karaouine u Fesu, postala je glavni kulturni i vjerski centar u srcu francuske prijestolnice, s prostorima za molitvu, medresom, bibliotekom, čajanom, prodavnicama i hamamom.
Direktor joj je bio alžirski rektor Si Kaddour Ben Ghabrit od 1926. do njegove smrti 1954. Njena uloga u kolonizaciji i dekolonizaciji je dobro poznata, ali manje je poznata njena uloga za vrijeme nacističke okupacije Francuske. Tada je ova džamija postala aktivno mjesto otpora za neke muslimane koji su živjeli u Francuskoj. To je naročito važilo za autohtone alžirske pripadnike grupe Francs-tireurs partisans (FTP) čija je primarna misija bila da zaštite i podrže britanske padobrance skrivene u podrumima na kojima je džamija izgrađena. Dobar primjer prikazan je a posteriori u sekvenci iz popularnog filma Gérarda Ouryja La Grande Vadrouille (1966, prikazivan u Ujedinjenom Kraljvstvu pod naslovom Don’t Look Now… We’re Being Shot At!). Međutim, među korisnicima džamije razvio se i drugi oblik otpora u vidu solidarnosti s jevrejskim porodicama. Pod vodstvom autohtonih alžirskih pripadnika FTP-a i njihovih mreža nekoliko stotina ljudi tajno je smještano u džamiju od 1940. nadalje. Jevreji su često tu čekali krivotvorene dokumente s kojima su mogli pobjeći iz grada do ‘neokupirane’ zone ili u inostranstvo, a često preko Mediterana do Alžira i Magreba.
Uz nesigurnost, kontroverze i razlike u zavisnosti od izvora, broj ljudi koji su spašeni između 1940. i 1944. je negdje oko hiljadu. Smatra se da je sam rektor Si Kaddour Ben Ghabrit spasio oko stotinu Jevreja tako što je naložio administrativnom osoblju džamije da im izda potvrde o muslimanskom identitetu, što im je omogućilo da izbjegnu deportaciju.
Ova priča je postepeno izbrisana iz kolektivnog sjećanja Francuske, naročito zbog Alžirskog rata, ali se onda ponovo pojavila krajem 20. stoljeća zahvaljujući radu historičara, dokumentarnih filmova i igranog filma Les Hommes Libres (Slobodni ljudi) iz 2011. francuskog režisera marokanskog porijekla Ismaëla Ferroukija. U vrijeme kada se tenzije između Jevreja i muslimana čine neumoljivim u 21. stoljeću, stavovi ‘pravednika’ (“justes”) iz Pariške džamije nude primjer nade. – ).
But another form of resistance gradually took shape among the mosque's users in the form of solidarity with Jewish families.
Under the leadership of the indigenous Algerian FTP and their networks, several hundred people were secretly housed in the mosque from 1940 onwards.
The Jews often waited there for clandestine papers so that they could flee the capital to the ‘unoccupied’ zone or abroad, and often also to cross the Mediterranean to Algiers and the Maghreb.
Uncertain, controversy and varying according to the source, the figure put forward for people rescued and saved is around a thousand between 1940 and 1944.
Rector Si Kaddour Ben Ghabrit himself is said to have saved around a hundred Jews by having the mosque's administrative staff issue them with certificates of Muslim identity, enabling them to avoid deportation.
This story, which was gradually erased from France's collective memory, particularly as a result of the Algerian War, reappeared at the end of the 20th century through the work of historians, documentaries and the 2011 film Les Hommes Libres (The Free Men) by the French director of Moroccan origin Ismaël Ferrouki.
At a time when tensions between Jews and Muslims seem inexorable on the XXI century, the attitude of the ‘righteous’ (“justes”) of the Paris Mosque is an example of hope.  

Yvan Gastaut