Ujedinjavanje otpora

U većini zemalja gdje se narod pobunio i pružio otpor protiv nacizma i fašizma na početku nije bilo ujedinjenog pokreta otpora već su bili podijeljeni u različite grupe od koji su neke bile suparničke. Otpor se često pojavljivao spontano, a ne putem neke centralne organizacije. To je bio slučaj, na primjer, u Francuskoj, gdje do 1943. nije bilo jedinstvenog pokreta Résistance (otpor) već više Résistances (u množini).
Francuska je od juna 1940. podijeljena na sjeverozapad pod njemačkom okupacijom i jugoistok koji nije bio pod okupacijom, a to je otežavalo komunikaciju i osnivanje ujedinjenih pokreta otpora. Pored toga, postojao je i otpor iz egzila Charlesa de Gaullea koji je u junu 1940. proglasio “Slobodnu Francusku” iz Londona.
Unutar Francuske pokreti otpora formirali su se postepeno od 1941. i uključivali u aktivnosti kao što je izdavanje ilegalnih listova, prikupljanje informacija i uspostavljanje paravojnih jedinica. Dvije stvari su im bile svojstvene: Prvo, većina je formirana nezavisno od starih političkih stranaka “Treće Francuske Republike” i izričito su se protivili tim strankama, okrivljujući ih za poraz Francuske. Drugo, ispočetka nisu bili povezani s De Gaulleom i nastojali su da se razvijaju nezavisno od njega.
Za De Gaullea je objedinjavanje ovih grupa otpora pod svojim autoritetom bilo od ključnog značaja kako bi sebe mogao predstaviti angloameričkim saveznicima kao legitimnog predstavnika Francuske. Dvije ključne ličnosti u ovom procesu ujedinjavanja bili su Pierre Brossolette i Jean Moulin: Oni su obojica posjetili De Gaullea u Londonu i dobili od njega mandat da ujedine otpor – Moulin za južnu zonu, a Brossolette za sjevernu. Obojica su bili izuzetno vješti u svom pristupu i učinkovito su pregovarali s liderima većih pokreta otpora kojima je bilo jako stalo do njihove nezavisnosti.
Međutim, Brossolette i Moulin su imali različite vizije za ujedinjavanje otpora i za poslijeratnu Francusku. Brossolette je vjerovao da stare stranke ne trebaju biti uključene u ujedinjeni otpor i zalagao se za novu Francusku koja bi ujedinila sve “duhovne porodice” zemlje. Moulin je, s druge strane, uključivanje starih stranaka vidio kao ključno, znajući da ih Saveznici priznaju kao legitimne političke snage i da je njihova podrška potrebna kako bi De Gaulle stekao priznanje Saveznika. Moulinova strategija je pobijedila: “Nacionalno vijeće otpora” (Conseil national de la Résistance), koji se sastao prvi put 27. maja 1943. obuhvatao je ne samo različite pokrete otpora, već i predstavnike šest stranaka.
Obojica protagonista ujedinjenja postali su žrtve izdaje, uhapsile su ih snage okupacije i platili su životima za svoje napore: Moulina je Gestapo mučio do smrti, a Brossolette je skočio kroz prozor prije nego što su ga stigli isljeđivati. Matthias Waechter