Publikacija

Vladimir Perić Vladimir Perić „Valter“, glavni organizator otpora predvođenog komunistima u Sarajevu pod nacističkom okupacijom tokom Drugog svjetskog rata, legenda je u Sarajevu, ali uglavnom nepoznat u ostalim dijelovima Evrope. Pitanje „ko je Walter?“, kao polazna tačka za ovu knjigu, simbolički označava činjenicu da veliki broj ljudi u Evropi zna malo ili nimalo o historiji i sjećanju na otpor nacizmu, fašizmu, okupaciji i kolaboraciji tokom Drugog svjetskog rata u drugim evropskim zemljama. Nakon pregleda razvoja historiografskog istraživanja otpora tokom Drugog svjetskog rata u evropskom kontekstu, uvod objašnjava ciljeve knjige kojom se želi doprinijeti nastojanjima na sagledavanju otpora u Evropi iz perspektive koja je u značajnijoj mjeri interdisciplinarna, internacionalna, transnacionalna i komparativna. Fokus je, u geografskom smislu, na četiri zemlje koje predstavljaju različite regije i političke kontekste u Evropi: Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Francuska i Njemačka. Prikupljene studije slučaja dotiču se, iz različitih perspektiva, sveobuhvatnih tema koje smatramo bitnim za bolje razumijevanje historije i kompleksnosti otpora u navedenim zemljama i šire. Uvod, potom, u kratkim crtama daje prikaz 32 teksta objedinjena u ovoj knjizi u osam poglavlja – uvodno poglavlje, četiri poglavlja o različitim aspektima historije otpora do 1945. godine i tri poglavlja o prenošenju ove historije od 1945. godine, naročito u muzejima.

Kraljevina Jugoslavija je najvećim dijelom bila okupirana tokom Drugog svjetskog rata, a u centralnom dijelu uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska – NDH, u kojoj su Nijemci i Italijani na vlast postavili hrvatski nacionalistički pokret – ustaše. Jugoslovenski komunisti su na početku rata bili spremni za borbu protiv okupatora i njihovih domaćih saradnika. Ovo je dovelo do formiranja partizanskog pokreta koji je do kraja rata postao najveći i najdjelotvorniji pokret otpora u Evropi. Na uspjeh ovog pokreta u velikoj mjeri su uticale represivne politike ustaškog režima prema političkim neistomišljenicima, kao i namjera režima da Hrvatsku „očisti“ od nehrvata. U ovom je kontekstu podrška Srba, prevashodno srpskih seljaka, koji su bili meta etničkog čišćenja i masovnih zločina na samom početku NDH, bila od presudnog značaja. Ovaj rad analizira različite motive koji su naveli stanovnike NDH da pristupe partizanskom pokretu, a koji su se kretali od patriotskih i antifašističkih do egzistencijalnih razloga, kao što su spašavanje vlastitih života, ali i ostale motive kao što su osveta, vlastiti interes ili rusofilija.

Svaka zemlja u Evropi pod nacističkom dominacijom nalazila se u specifičnoj situaciji i imala je karakteristična obilježja vezano za otpor nacizmu i fašizmu, što ne isključuje određene sličnosti i paralele. Partizanski pokret predvođen komunistima u okupiranoj i raskomadanoj Jugoslaviji postao je masovna sila otpora i oslobođenja protiv njemačkih i italijanskih okupatora i njihovih saradnika. Kakva je bila situacija u Francuskoj, još jednoj okupiranoj i kolaboracionističkoj zemlji, i nacističkoj Njemačkoj, zemlji koja je napala i okupirala velike dijelove Evrope tokom Drugog svjetskog rata? Kako bi dali pregled otpora u Francuskoj i Njemačkoj i bolje razumjeli razlike i zajedničke tačke u poređenju sa Jugoslavijom i između ove dvije zemlje, Robert Gildea i Christl Wickert razmatraju sljedeće aspekte vezano za Francusku i Njemačku: opšti kontekst, počeci otpora, glavni motivi za otpor, uloga komunističke partije, otpor unutar i izvan vlastite teritorije, ključni momenti za razvoj otpora, otpor kao multi- i transnacionalni fenomen, žene u otporu, oružani otpor, vizije pokreta otpora za period nakon rata, doprinos otpora porazu nacističke Njemačke i narativi o otporu od 1945.

Planinska područja imala su bitnu ulogu u historiji otpora u Evropi tokom Drugog svjetskog rata. Ovaj rad se fokusira na francuske Alpe i analizira stvarne i simboličke aspekte planina kao prostora otpora. Nakon što je Višijevski režim uveo Službu obaveznog rada 1943. godine, Alpe su postale mjesto dezerterstva i utočišta za veliki broj mladih ljudi, a uskoro i za formiranje grupa oružanog otpora, tzv. maquis.
Two sites in the Alps became emblematic of the French Resistance: Les Glières and Le Vercors, where important maquis Dvije lokacije na Alpama postale su simboli francuskog otpora: Les Glières i Le Vercors, gdje su formirane važne maquisae koje su bile uključene u strateško planiranje ratnog djelovanja saveznika, ali koje su, naposljetku, njemačke i kolaboracionističke francuske snage slomile 1944. Unatoč i upravo zbog ove tragične sudbine, oba mjesta su postala simboli heroizma i temeljni elementi mita o francuskom otporu. Također su uticala na promjenu percepcije francuskog društva u odnosu na Alpe, region koji je do rata mnogima bio nepoznat i koji je Višijevski režim nastojao pretvoriti u simbol vlastitih ideoloških vrijednosti. Pored prostora oko sela Saint-Martin Vésubie u južnim Alpama, tekst se također bavi planinama kao mjestom utočišta za progonjene Jevreje i solidarnošću sa njima dijela lokalnog stanovništva.

Partizanski pokret otpora u Bosni i Hercegovini drukčije se razvijao u gradovima i na selu. Povezivanje urbanih i ruralnih područja bio je jedan od glavnih izazova za partizane. U nastojanju da razjasni značaj gradova i sela u Bosni i Hercegovini za partizanski pokret predvođen komunistima tokom Drugog svjetskog rata, tekst će se dotaći sljedećih pitanja: Kakav su uticaj komunisti imali na selu kada je ustanak počeo 1941? Kakve su bile razlike između formi otpora među komunistima u gradovima i na selu? Od kada vidimo jasnu sinergiju u djelovanju između svih komunista, bez obzira da li su u gradovima ili na periferiji, u zabačenim bosanskim planinama poput Kozare ili Igmana ili kanjonima Neretve i Sutjeske, ili u urbanim centrima kao što su Banja Luka, Mostar, Sarajevo ili Tuzla? Odgovore na ova pitanja pružit ćemo koristeći se primjerom Bosanske Krajine, regije na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine koja je postala centar partizanske oslobodilačke borbe, a dijelom koristeći i primjere drugih regija u Bosni i Hercegovini.

Seminalno djelo Hermanna Langbeina, bivšeg logoraša u Dachau i Auschwitzu, o otporu u koncentracionim logorima temelji se na širokom shvatanju otpora. Budući da je ljude u logorima trebalo psihički i fizički istrijebiti, djela koja su podizala moral zatvorenika u koncetracionim logorima treba, prema Langbeinu, samo na osnovu te činjenice smatrati djelima otpora. Djela Michała Borwicza unutar i izvan logora Lviv-Janowska primjer su uske veze između intelektualnog i kulturnog otpora sa jedne strane i aktivne borbe s druge. Oba su vrlo malo istraživani do sada. Zajedno sa drugima, Borwicz je organizovao tajne književne večeri u logoru. Istovremeno je bio pobornik oružanih oblika otpora, što je izazivalo kontroverze među ostalim logorašima. Nakon uspješnog bijega iz Janowske, Borowicz se borio kao partizan protiv nacističkih okupatora i progonitelja u jugoistočnom dijelu Poljske. Također je pomagao progonjenim Jevrejima organizujući, između ostalog, spasavanje jedne mlade Jevrejke iz logora Janowska i koordinirajući pomoć kako bi joj se omogućilo da živi pod lažnim identitetom. Dokumentovanje takvih djela otpora predstavljalo je važan dio Borowiczovih aktivnosti. Već tokom rata napisao je rad o ulozi književnosti u logorima. I nakon rata je nastavio sa ovim aktivnosti, a posebnu pažnju poklanjao je dokumentovanju jevrejskog otpora.

Brojna svjedočanstva koja su napisali preživjeli nakon Drugog svjetskog rata spominju prisustvo muzike u koncentracionim logorima, uglavnom kao pratnju tokom marširanja pripadnika tzv. Kommandos radnih jedinica, ujutro i navečer. Brojna svjedočanstva također ističu značaj muzike u koncentracionim logorima koja je, kako navode, svojom blagotvornom snagom, pomagala ljudima da prebrode najgore trenutke u logorima. Premda nije pronađen niti jedan zvanični dokument Trećeg Rajha u kojem se spominje formiranje orkestara u koncentracionim logorima, muzički ansambli logoraša različite veličine nesumnjivo su formirani po naređenju komandujućih oficira u većini logora. Funkcija Lagerkapella, odnosno logorskih orkestara, primarno je bila sinhronizirati korake pripadnika radnih jedinica u logorima, (Kommandos) kako bi se olakšalo njihovo prebrojavanje dok su marširani sa trga za prozivku (Appellplatz) do kapije logora ujutro i navečer. Lagerkapelle su također angažovane za zabavljanje pripadnika SS-a ili kao pratnja tokom izvršavanja kazni i smaknuća. Muzika je stoga uglavnom služila nacističkom sistemu moralnog i fizičkog uništenja. Za neke logoraše je, međutim, muzika, a naročito grupno pjevanje, od prvog dana zatočeništva u logorima uspostavljala prostore komunikacije i moralnog i umjetničkog otpora. Ovakav doprinos pokazuje kako je na muzičke inicijative moguće gledati kao na oblik „otpora“ u specifičnim prostorima i prostoru logora: kao izraz prkosa protiv sistema nacističkih logora, kao mehanizam preživljavanja kojim se afirmiše život, ali ujedno i kao izvor moralne i kulturne hrane.

Akademski radovi na temu tzv. Kreisauerskog kruga (Kreisauer Kreis) uglavnom su se fokusirali na ulogu muškaraca unatoč činjenici da su i njihove supruge lično učestvovale ili u najmanju ruku bile upoznate sa svim dešavanjima. Supruge su kasnije prikazivane kao izvor sa kojeg su njihovi muževi djelovali, dok je njihov potencijalni doprinos bio zasjenjen naslijeđem muževa i, posljedično, njihova je uloga doživljavana kao sporedna. Namjera ovog rada je pozabaviti se upravo tom prazninom u istraživanju. Supruge su od samog početka predstavljale kičmu Kreisauer Kreisa Kreisa i imale su ključnu ulogu u osnovnim logističkim i organizacionim aktivnostima, kao i u prikrivanju svih aktivnosti. Također su morale brinuti za porodice i osiguravati svakodnevno funkcionisanje preduzeća kako bi onda uopšte i bilo moguće provođenje bilo kakvih aktivnosti otpora. Bile su svjesne mogućih posljedica po život. Zbog načina na koji su doživljavale same sebe i zbog uvriježenih konvencija prema kojima su prvo bile supruge i majke, ova dvostruka pozicija dovodila je do sukoba uloga i vlastite slike kao žena. Ove supruge su se doživljavale kao osobe koje osluškuju šta se dešava, ali ne i kao borcima otpora. Nacistička ideologija dodatno je učvrstila ovakav odnos budući da nikada nisu optužene za članstvo u otporu, nego su prikazivane kao neupućene supruge. S druge strane, Gestapo je pohapsio i streljao žene iz tzv. Rote Kapelle. Ovaj nesraz ne umanjuje značaj niti opravdava dugogodišnju nevidljivost žena iz Kreisauer Kreis.

Berty Albrecht (1893-1943) bila je suosnovačica i jedna od ključnih figura u jednom od najznačajnijih francuskih pokreta otpora, Combat (Borba). Njen angažman okončan je dramatično; 30. maja 1943. nakon što ju je Gestapo uhapsio i mučio, oduzela si je život u zatvorskoj ćeliji kako ne bi progovorila. Namjera teksta je objasniti put Berty Albrecht u francuskom otporu prikazujući veze sa njenim životom prije rata. Vidljiv je kontinuitet u njenim odlukama iz 1920-ih i 1930-ih kada se zalagala za ženska, socijalna i međunarodna pitanja, i otpora protiv nacističke okupacije Francuske i kolaboracionističkog Višijevskog režima tokom Drugog svjetskog rata. U svemu ovome vodila se uvjerenjem da je moguće unaprijediti čovječanstvo i vjerom da će Evropa jednog dana biti ujedinjena i da će živjeti u miru. Tekst se, također, bavi evolucijom položaja Berty Albrecht u kolektivnom sjećanju Francuske, od njene smrti do danas, budući da je ovo od ključnog značaja za razumijevanje njene historijske važnosti, ali ukazuje i na način kako su žene općenito prepoznavane kroz historiju. Tekst u širem smislu pokušava dati odgovor da li je priča o Berty Albrecht tipična ili predstavlja izuzetak kada je riječ o ulozi žena u otporu u Francuskoj.

Rodna struktura partizana na teritoriji Nezavisne Države Hrvatske – NDH sačinjena je na temelju djelomično revidiranog spiska „Žrtava rata 1941-1945“. U izuzetno složenom ratu vođenom na teritoriji NDH, udio žena u ukupnim gubicima partizanskog pokreta iznosio je 7,63%. Uglavnom učestvujući u pozadinskim aktivnostima, ali i u vojnim jedinicama, žene su stradavale tokom cijelog rata, a polovica svih gubitaka desila se tokom 1943. koja je je bila najsmrtonosnija godina za partizane na teritoriji NDH. Postotak žena u ukupnim gubicima partizana tokom ove godine dostigao je 11,66%. Većina žena u partizanima bila je iz Bosanske Krajine, Banije, Korduna i Like. Žene svih nacionalnosti su bile zastupljene u pokretu, a 88,77% gubitaka odnosilo se na pripadnice pokreta srpske nacionalnosti, 14,34% hrvatske nacionalnosti i 2,45% muslimanske nacionalnosti. Suočene sa opasnošću nestanka u NDH, Srpkinje su masovno stupale u borbu i nivo njihovih gubitaka među partizanima unutar svoje nacionalne grupe iznosio je 9,16%. U ukupnim gubicima partizana, nivo gubitaka Hrvatica iznosio je 4,73% , a muslimanki 2,72% unutar njihovih nacionalnih grupa. Preko 90% stradalih pripadnica partizanskog pokreta srpske nacionalnosti bio je iz ruralnih područja i naseljenih mjesta sa manje od 10.000 stanovnika. Bile su iz svih starosnih grupa i u većini slučajeva bilo je riječ o uzdržavanim osobama. S druge strane, značajan broj stradalih pripadnica partizana hrvatske i muslimanske nacionalnosti bio je iz većih gradova, uglavnom u dobi između 15 i 24 godine, uz značajan udio obrazovanih osoba.

Analizirajući dokumente, partizansku štampu i memoare učesnika u narodnooslobodilačkom pokretu u Sremu, cilj rada je predstaviti proces emancipacije žena boraca koji se desio u kratkom periodu i veoma brzim tempom. Započinjući od šireg konteksta tradicionalnog seljačkog društva u Sremu 1941, koje je u to vrijeme bilo dominantno obilježeno uobičajenim predrasudama o ženama i njihovim sposobnostima, naročito u oružanoj borbi, rad razmatra proces rasta i prevazilaženja patrijarhalnih društvenih struktura kroz pokret otpora kao temeljnog okvira za emancipaciju. Koristeći pojedinačne primjere, rad analizira emancipacijsku prirodu narodnooslobodilačkog pokreta i proces rasta žena, od životnih saputnica muževa bez jasnih ideoloških i političkih stavova, do samosvjesnih partizanki koje zahtijevaju jednakost sa muškarcima. Predmet analize su različiti problemi sa kojima su se žene partizani suočavale, kao što su odbijanje muškaraca da im dozvole nošenje oružja ili komandovanje partizanskim jedinicama, odnos roditelja – naročito očeva – prema njihovom učešću u borbama, ali i psihičko i fizičko zlostavljanje kojem su bile izložene od nekih boraca ili muževa. Rad će također razmotriti ulogu Antifašističkog fronta žena i partizanske štampe u izgradnji svijesti o samosvjesnoj i jednakoj ženi borcu.

Trinaesta SS divizija, poznata kao Handžar divizija, formirana je u februaru 1943. U sastavu su bili uglavnom vojnici bosanski muslimani i njemački oficiri. Divizija je upućena na obuku u Francusku u julu 1943. i vratila se u Bosnu i Hercegovinu u martu 1944. gdje se borila protiv jugoslovenskih partizana sa velikom brutalnošću. Međutim, događaj koji je privukao najviše pažnje u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Francuskoj bio je pobuna pripadnika inženjerijskog bataljona 17. septembra 1943. u Villefranche-de-Rouergueu, u južnoj Francuskoj.

Sjećanje na ovaj događaj prošlo je značajne transformacije između 1943. i danas, a naročito tokom 1990-ih nakon raspada jugoslovenske federacije. Pokrenuta su brojna pitanja. Da li su pobunjenici bili Jugosloveni, Hrvati ili Bošnjaci? Da li su im motivi bili antifašizam, nacionalizam ili su bili apolitični? Da li su imali veze sa francuskim otporom?

U nastojanju da odgovorimo na ova pitanja pokazat ćemo koliko je komplikovano rekonstruisati tačan tok pobune, motive pobunjenika te njihove stvarne ili navodne veze sa francuskim otporom. Historičari i novinari su u ovom kontekstu često pribjegavali različitim teorijama zavjere. Pobuna u Villefrancheu je zbog toga postala predmet različitih nagađanja i mistifikacija, a upravo nedostatak nepobitnih dokaza nalaže da se ovoj temi pristupa izuzetno obazrivo.

Rad razmatra različite oblike otpora i kolaboracije sovjetskih ratnih zarobljenika u Berlinu tokom Drugog svjetskog rata kroz sistematičnu analizu ličnih kartona (Personalkarten) i ego-dokumenata. Tema boravka u zarobljeništvu i upućivanja na prisilni rad sovjetskih vojnika u Njemačkoj već je detaljno izučavana. Međutim, lično i kolektivno iskustvo ratnih zarobljenika, od kojih su neki proveli godine u egzistencijalnoj neizvjesnosti, manje je izučavano. Kakvo je iskustvo zarobljeništva ovih ljudi? Koje su strategije primjenjivali kako bi unaprijedili svoju situaciju? I kakav su prostor za djelovanje imali?

Nakon uvodnih zapažanja o historiji i posebnim karakteristikama Stalaga III D i upućivanja sovjetskih ratnih zarobljenika na prisilni rad u Berlin, u ovom radu ćemo pokušati odrediti, na osnovu analiza spisa, koliko prostora za djelovanje su ratni zarobljenici imali. U radu se ističe da je nužno analizirati sive zone, kontradikcije i fluidne tranzicije između kolaboracije i otpora. Ono što inicijalno može djelovati kao kolaboracija nije nužno uvijek bilo ideološki motivisano, nego je u brojnim slučajevima čak bilo povezano sa otporom.

Rad se fokusira na evoluciju četničkog pokreta u okupiranoj Srbiji tokom 1941. Formiran kao pokret za borbu protiv okupacije u maju 1941, četnici Draže Mihailovića učestvovali su u ljeto prve godine rata u oslobađanju velikog dijela zapadne Srbije od njemačke okupacije. Na slobodnoj teritoriji, koja je nazvana „Užička Republika“ četnici su u ljeto i jesen 1941. sarađivali sa antifašističkim partizanskim pokretom predvođenim Komunističkom partijom Jugoslavije. Međutim, jačanje partizana i njihova odlučna borba protiv okupatorskih snaga umanjili su oslobodilački žar vodstva četničkog pokreta. Kao posljedica toga, antikomunistički segment nacionalističke rojalističke četničke ideologije preuzeo je primat. Mihailović je u ljeto 1941. poslao prve emisare njemačkim okupatorima da bi zadnjeg dana oktobra naredio opšti napad na partizanske položaje na slobodnoj teritoriji u zapadnoj Srbiji nakon čega su 11. novembra održani direktni pregovori između četničkog vodstva i snaga Wehrmachta. Tokom sastanka u selu Divci, četnici su njemačkoj vojsci ponudili saradnju na uništenju partizanskog pokreta. Do kraja prve godine rata, četnički pokret predvođen Mihailovićem poduzeo je odlučne korake na zaokretu od borbe protiv okupacije ka pretvaranju u kolaboracionističku silu.

Uzimajući kao primjer jedno od odjeljenja francuske žandarmerije, prvi cilj ovog rada je omogućiti čitaocima da razumiju specifičnosti djelovanja ovog odjeljenja policije prije i tokom rata kako bi shvatili kompleksnost prepoznavanja višeznačne uloge žandarma tokom Drugog svjetskog rata. Rad prvo prikazuje opšti kontekst kojem su se žandarmi iz odjeljenja Langres morali prilagoditi. Nakon davanja opisa situacije u kojoj se žandarmerija nalazila tokom okupacije, rad se fokusira na prikazivanje profesionalnog habitusa pripadnika žandarmerije koji je uticao na njihovo veoma strogo strukturirano djelovanje. Cilj rada nije prikazati ponašanje pripadnika odjeljenja Langres kao reprezentativno za stavove svih pripadnika francuske žandarmerije. Namjera rada je pokušati objasniti šta je za te ljude značilo učestvovati ili ne u pokretu otpora u Francuskoj pred oslobođenje. Ova analiza, zajedno sa opisom nekoliko nivoa angažmana pripadnika odjeljenja i konkretnim primjerima preuzetim iz studije slučaja, naglašava višeslojnost profila i uvjerenja pripadnika žandarmerije.

Posljednji cilj rada je pokrenuti raspravu o konceptu „Sive zone“ koji historičari često koriste kako bi jasno prikazali položaj takvih grupa tokom Drugog svjetskog rata. Primjenom ovog koncepta na primjeru pripadnika žandarmerije uočavamo njegove nedostatke što bi istraživače trebalo ponukati da ga prilagode prilikom razmatranje ove vrste aktera.

Više od 1.800 Jugoslovena i građana Kraljevine Jugoslavije učestvovalo je u redovima Internacionalnih brigada. Padom republikanske Katalonije, a nakon toga i Druge Španske Republike, nekih 450 preživjelih pripadnika – kojima je u međuvremenu oduzeto državljanstvo – smješteni su u internacijske logore na jugu Francuske, dok su se ostali uspjeli vratiti u Sjevernu Ameriku, Sovjetski Savez i druge zemlje. Sa početkom Drugog svjetskog rata, jugoslovenski „Španci“ su se spremali za ono što su smatrali drugim poluvremenom borbe protiv fašizma. Nakon što su francuske logore uspješno pretvorili u tajne škole komunističke partije, uspostavili su pravce bijega prema domovini. Njih više od 250 uspjelo je naći put do Jugoslavije koju su sile Osovine okupirale 1941. i tu će postati kičmom partizanske armije pod vodstvom Josipa Broza Tita. Nekih 60 ih je ostalo u Francuskoj i oni će se zajedno sa 500 drugih sunarodnika priključiti pokretu otpora. Ovaj rad opisuje njihov bijeg iz logora za internaciju i, u komparativnom smislu, analizira njihovu ulogu u pokretima otpora u okupiranoj Jugoslaviji i Francuskoj.

Irène Giron (1910-1988) i Raymond Schmittlein (1904-1974) prvi put su se sreli u novembru 1943. tokom Francuskog komiteta narodnog oslobođenja (Commissariat français de la Libération nationale) u Alžiru. Njihovi putevi se spajaju kroz djelovanje u pokretu otpora Combat, glavnoj ispostavi Generala Charlesa de Gaulla u sjevernoj Africi. Osam godina su radili zajedno za otpor, a nakon rata su radili za francusku vojnu okupacijsku upravu u Njemačkoj. Oboje su bili zaduženi za obrazovanje: on na poziciji direktora, ona na poziciji zamjenika direktora. Oboje se vraćaju u Francusku 1951. Pored činjenice da su oboje bili uključeni u otpor i da su radili za francusku okupacijsku upravu u Njemačkoj, brojne druge sličnosti također povezuju njihove biografije: oboje su djetinjstvo proveli uz roditelje različitih nacionalnosti; oboje su imali njemačke korijene, govorili su njemački i izvrsno su poznavali Njemačku; oboje su zasnovali mješovite porodice sa partnerima druge nacionalnosti; i, najvažnije od svega, Schmittlein i Giron veoma rano su postali svjesni antisemitske i ekspanzionističke prirode nacističkog režima i nedvosmisleno su izrazili neslaganje sa nacističkim preuzimanjem Evrope. Kako su ovi faktori uticali na njihov neposredan angažman u otporu i njihove karijere kao pripadnika otpora? U radu analiziram uticaj odrastanja u transnacionalnoj porodici (1) i ranih iskustava nacističke Njemačke (2) – na odluku za pristupanje otporu i oblike otpora (3) te spremnosti za učešće u okupaciji Njemačke kako bi se doprinijelo njenoj demokratizaciji (4). Njihova dvostruka posvećenost borbi protiv nacističkog i Višijevskog režima sa jedne strane i demokratskoj obnovi Francuske i Njemačke sa druge iziskuje kapacitet za analizu koji premašuje nacionalni okvir. Nacizam i višizam za njih su pripadali istom transnacionalnom fašističkom pokretu. Otpor je, stoga, postao transnacionalan čin. Njihova zadaća nije se završila pobjedom nad fašizmom. Nastavila se sa posvećenošću demokratiji i, iznad svega, radom na stvaranju budućnosti za mlade u Njemačkoj.

Ovaj rad analizira različite, a ipak isprepletene aspekte solidarnosti civila, oružanog otpora i postratnog naslijeđa koristeći studiju slučaja ratnih zarobljenika iz Logora br. 43 u Garessiju, u Primorskim Alpama južnog Piedmonta. Rad počinje konteksualizacijom internacije Jugoslovena u Italiji tokom Drugog svjetskog rata i njihovim naknadnim brisanjem iz kolektivnog sjećanja u poslijeratnoj Italiji. Nakon toga slijedi opis fenomena civilne solidarnosti i učešća Jugoslovena u italijanskom otporu, sa naglaskom na nedovoljno istraženo pitanje jugoslovenskih ratnih zarobljenika i njegovim implikacijama po oba fenomena. Analiza je podijeljena u četiri dijela od kojih svaki razmatra zasebnu fazu u historiji logora: internacija, bijeg, partizanska borba i efekti nakon rata. Tekst otkriva elemente kontinuiteta, ne uvijek linearne i direktne, između civilnog i oružanog otpora. Također analizira kako je angažman bivših ratnih zarobljenika u partizanskoj borbi doveo do ideološki različitih pripadnosti. I na kraju, analiza poslijeratne recepcije otkriva kako su unatoč diasporizaciji i geopolitičkim preprekama sjećanja i odnosi nastali u logoru ponovo oživljeni kroz čitav niz različitih interakcija, uključujući spontane i institucionalne, kao i kroz lokalne i (trans-)nacionalne elemente. Metodološki se rad temelji na dnevnicima, pismima, korespondenciji i svjedočanstvima bivših logoraša iz Logora 43, dokumentima iz lokalnih arhiva i instituta za otpor i savremenu historiju, kao i na intervjuima sa članovima porodica bivših logoraša i pomagača.

Jevrejski cionist i obrazovna radnica iz Njemačke Recha Freir osnovala je 1933. „Odbor za pomoć jevrejskoj omladini“ koji je bio osnov za „Arbeitsgemeinschaft für Kinder und Jugend-Aliyah“ (Mladi Aliyah).

Organizacija Mladi Aliyah pokrenuta je nakon pogroma u novembru 1938. U poređenju sa prebacivanjem djece u Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD, ovdje nije bilo riječ o pokretu koji je nastojao naći zemlje koje bi prihvatile jevrejsku djecu. Organizacija Mladi Aliyah predstavljala je programski ljevičarski pokret baziran na cionizmu, iako od novembra 1938. ova organizacija sve više radi na spašavanju, šireći svoje aktivnosti na brojne druge evropske zemlje sa ciljem spašavanja jevrejske djece i njihovim prebacivanjem u Palestinu.

Priča o otporu protiv nacističkog progona i holokaustu (Šoa) je jedinstvena. Namjera je bila spasiti ugroženu grupu djece i maloljetnika tako što bi se prebacili u Palestinu gdje bi se izgradile usko povezane grupe i pokušao razviti novi ponos prema jevrjestvu.

Organizacija Mladi Aliyah nije prestala sa radom 1945. već je intenzivirala aktivnosti i pružanje pomoći djeci koja su ostala bez roditelja u holokaustu prebacivši hiljade djece u Palestinu, a onda i Izrael – djeluje i danas pružajući pomoć ugroženoj djeci.

Rad analizira procedure i strukturu organizacije Mladi Aliyah, ljude koji su bili uključeni, njihove motive, uspjehe i neuspjehe, i fokusira se na grupe koje su ostale zaglavljene u Jugoslaviji, kako bi pokazao na koji način je ova organizacija funkcionisala u teškim okolnostima.

Jugoslavija je pružala značajnu diplomatsku, finansijsku, vojnu i humanitarnu podršku Frontu nacionalnog oslobođenja (Front de libération nationale – FLN) tokom Alžirskog rata za nezavisnost. Sjećanje, naslijeđe i veterani narodnooslobodilačke borbe predstavljali su ključne elemente ovih inicijativa. Tekst razmatra sudbinu otpora nakon Drugog svjetskog rata analizirajući ulogu narodnooslobodilačke borbe u kontekstu jugoslovenske podrške nesvrstanosti i dekolonizaciji i fokusira se na djelovanje veterana – partizana – i njihov odnos sa oslobodilačkim pokretima koji su se borili protiv kolonijalizma. Tekst analizira narative zajedničke borbe za oslobođenje i kako je prenošeno jugoslovensko iskustvo narodnooslobodilačke borbe i postratne izgradnje državnog socijalizma u postkolonijalnom svijetu sa fokusom na medicinsku pomoć FLN-u. Partizani predstavljaju bitnu temu za analizu činjenicom da su bili ključan politički akter u socijalističkoj Jugoslaviji, vodeći faktor u kulturi sjećanja na rat i da su pripadnici i pripadnice ovog pokreta imali neposredno iskustvo rata i revolucije. Njihova uloga u kontekstu dekolonizacije odvijala se, sa jedne strane, kroz udruženje veterana SUBNOR kao sociopolitičku organizaciju uključenu u sve inicijative izražavanja solidarnosti, a, sa druge strane, na individualnom nivou, budući da su partizani zauzimali vodeće pozicije u državnim institucijama, ambasadama i ostalim sociopolitičkim organizacijama. Odnos Jugoslavije sa Alžirom i FLN-om predstavlja glavnu studiju slučaja za ilustriranje povezanih historija antifašizma i antikolonijalizma.

Tekst analizira digitalnu zbirku izvještaja bivših logoraša iz koncentracionog logora Buchenwald. Razmatra kako su preživjeli artikulisali koncept otpora i naglašava uticaj digitalizacije na historijsko istraživanje. Počevši 1994. godine, Memorijalni centar Buchenwald djelovao je proaktivno na digitalizaciji svojih arhiva. 2021. godine pokrenuo je značajan projekat na unapređenju dostupnosti i mogućnosti korištenja historijskih dokumenata. Prva digitalna zbirka sadrži 1.146 izvještaja preživjelih na 19.456 stranica. Ove izvještaje, a najčešće je riječ o izjavama otkucanim mašinom koje su dopunjene različitim dokumentima, izvorno je prikupio odbor bivših logoraša za publikaciju iz 1960. u svrhu dokumentovanja antifašističkog otpora. Tekst naglasak stavlja na narative otpora i samooslobođenja prikazane u ovim izvještajima otkrivajući istaknutu ulogu logoraša komunista u organizovanju aktivnosti otpora. Tekst završava ističući mogućnosti za daljnje iskorake u oblasti digitalnih humanističkih nauka kako bi se unaprijedilo razumijevanje historije i dostupnost arhivskog materijala.

Sjećanje na otpor i borbu protiv fašizma u socijalističkoj Jugoslaviji nije korišteno samo kao estetski i vizeulno narativni potencijal za memorijalne spomeničke i arhitektonske projekte, nego istovremeno i kao materijalna osnova za objektivno, dokumentarno i djelotvorno prenošenje sjećanja. Analizirajući načine na koji je sjećanje na otpor posredovano kroz materijalnost ratnih predmeta i lokacija, ovaj rad ukazuje na značaj materijalne kulture za savremeno kritičko izučavanje praksi kreiranja naslijeđa socijalističke Jugoslavije. Rad ukazuje na terminološku razliku između opšteg pojma „otpor“ i specifičnijeg „narodnooslobodilačka borba“ (NOB) kao okvira za razumijevanje mijenjajuće logike politike naslijeđa u regiji bivše Jugoslavije.

Autor temu materijalnosti rata i revolucije smješta u širi okvir jugoslovenske politike kulture i sjećanja. Prenošenje sjećanja kroz materijalnost otpora prikazano je na dva nivoa: (1) kako su se konzervatori i umjetnici/arhitekte odnosili prema „autentičnosti“ jugoslovenskih lokacija otpora – sa fokusom na partizanske bolnice kao jedan od centralnih toposa otpora – i na koji način je tradicionalni spomenik nanovo osmišljen kako bi poslužio kao most između posjetilaca i materijalnosti in situ, i (2) kako su materijalni ostaci rata izvučeni iz izvornog konteksta i ponovo upotrebljeni u umjetničkim djelima u muzejima NOB-a ili spomen kućama. Rad se na kraju dotiče izazova vezano za mijenjajuće vrijednosti materijalne kulture otpora u različitim postjugoslovenskim, postsocijalističkim kontekstima.

Rad predstavlja doprinos proučavanju kreiranja mitova vezano za otpor analizirajući proces stvaranja heroja otpora. Historija francuskog otpora pruža brojne primjere načina na koje su heroji otpora nastali. Kult heroja oko generala de Gaullea izgrađen je već tokom rata tako da ga je stanovništvo po povratku na francusko tlo dočekalo kao živi mit. Neki drugi su načinjeni herojima tek nakon rata. Heroji otpora često predstavljaju različite političke tendencije i strategije pokreta otpora i svaka politička struja njeguje vlastite mitske figure. Ovaj rad analizira slučaj partizanskog pukovnika Fabiena kao primjer stvaranja mita od francuskog komunizma. Namjera iza odluke Vlade da oda počast Jeanu Moulinu prenošenjem njegovog pepela u Pantheon 1964. bila je kreirati mit heroja koji je jasno povezan sa gaullismom, ali je ujedno prihvatljiv svim političkim strujama.

Rad razmatra suprotstavljena tumačenja lokalnog otpora protiv nacizma u osnovnim školama u Bosni i Hercegovini (BiH). Ono što je bilo jedinstveno službeno tumačenje historije u BiH pod Socijalističkom Federativnom Republikom Jugoslavijom razdvojilo se u tri suprotstavljena narativa tokom rata 1990-ih. Svaka od zaraćenih strana isticala je jedinstvenu historijsku perspektivu uloge svoje nacionalne grupe, kao i uloga ostalih grupa tokom Drugog svjetskog rata. Ova paralelna tumačenja otpora tokom Drugog svjetskog rata iz samo jedne perspektive i dalje odražavaju i hrane političke podjele unutar zemlje i u najjednostavnijoj formi se predstavljaju djeci kroz školske udžbenike historije. Zasebni obrazovni programi u BiH omogućavaju da djeca, u zavisnosti od nacionalne pripadnosti, uče različitu verziju lokalnog otpora.

Rad se nadovezuje na već provedeno obimno proučavanje i autoričino iščitavanje udžbenika. Rezimira glavne aspekte različitih narativa Drugog svjetskog rata od perioda socijalizma koji su sadržani u udžbenicima historije za posljednji razred osnovne škole u BiH. Razmatra rasprave naučnika o revidiranim tekstovima i istražuje alternativne pristupe čitanju udžbenika historije koji je i sam dio historijske i kulturne arhive.

Historija Roma u zemljama bivše Jugoslavije je još uvijek nedovoljno istraženo područje. Jedan o nedovoljno istraženih aspekata historije stradanja Roma tokom Drugog svjetskog rata je njihovo učešće u antifašističkom partizanskom pokretu otpora predvođenim Josipom Brozom Titom na teritoriji okupirane Kraljevine Jugoslavije. Neki Romi su se pridružili partizanskim jedinicama nakon bijega tokom deportacije u logore ili su postali partizani nakon bijega iz brojnih logora u kojima su bili zatočeni, mučeni, a brojni članovi njihovih porodica ubijeni. Neki Romi su se naročito isticali hrabrošću u borbi protiv nacističkih okupacionih vlasti i njihovih savezničkih režima. Rad analizira pitanje kako se vlast nakon rata u socijalističkoj Jugoslaviji odnosila prema učešću Roma u jugoslovenskom antifašističkom pokretu otpora, naročito u Hrvatskoj, i istovremeno daje odgovor na pitanje zašto je ovaj aspekt historije Roma nedovoljno poznat široj javnosti i zašto su ga hrvatske i jugoslovenske političke vlasti nedovoljno priznavale. Rad naročito analizira razvoj političkog pokreta Roma u Jugoslaviji predvođenog Slobodanom Berberskim i drugim romskim intelektualcima i kako su zagovarali šire društveno i političko priznanje učešća Roma u partizanskom pokretu u Jugoslaviji. Ovaj aspekt je tokom 1970-ih predstavljao jedan od ključnih argumenata u njihovim nastojanjima da se uredi položaj Roma kao nacionalne manjine u Jugoslaviji.

Nekada može djelovati da je historija nacionalsocijalizma, koja već sada može ispuniti cijele police, temeljito proučena. Ipak, još uvijek postoje značajne praznine. Jedna od njih odnosi se na ulogu žena u otporu i ova tema još uvijek nije sistematično istražena. Njemački Bundestag je u junu 2019. konačno usvojio rezoluciju o pružanju finansijske podrške za istraživanje ovog aspekta historije nacionalsocijalizma. Memorijalni centar njemačkog otpora pokrenuo je projekat na ovu temu 2020.

Rad donosi opis izložbe „Žene u otporu protiv nacionalsocijalizma“ Memorijalnog centra njemačkog otpora koja predstavlja jedan od rezultata ovog istraživačkog projekta. Izložba će biti otvorena do 10. jula 2024. i prikazuje raznovrstan uzorak 32 žene koje su, svaka na svoj način, djelovale protiv nacističkog režima. Rad opisuje dva primjera i fokusira se na način na koji je rodna pripadnost uticala na otpor žena i posljedice sa kojima su se morale suočiti. Izložba ženama ne pristupa kao kolektivitetu. Umjesto toga posjetiocima želimo omogućiti uvid u pojedinačne biografije i raspon djelovanja na koji su žene imale na raspolaganju.

Značajni napori uloženi su u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata na institucionalizaciji i obilježavanju narodnooslobodilačke borbe(NOB). Ovo je rađeno u nastojanju da se stvori novo kolektivno sjećanje i identitet. Muzej revolucije Bosne i Hercegovine osnovan je krajem 1945, a stalna izložba otvorena 1966. imala je značajnu ulogu u ovim nastojanjima. Studija razmatra tematsku i narativnu strukturu stalne izložbe muzeja koja je prikazivala partizanski pokret i Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ) kao centralne figure u otporu protiv fašizma, promovirajući teme heroizma i „bratstva i jedinstva“. Analizirajući ključne narative izložbe o partizanima i „ostalima“, rad se dotiče pitanja kao što su: Šta je izložba prikazivala? Kako je predstavljala ove narative? Šta je izostavljeno i zašto? Ono što naglašava značaj ovakvih pitanja jeste da su određeni izostavljeni narativi i činjenice ustvari bili jasno utvrđene činjenice u jugoslovenskoj historiografiji tog vremena. Rad također analizira eksterne kritike i komentare dostavljene u fazi planiranja izložbe iz čega je moguće prepoznati politička i kulturna pitanja koja su uzimana u obzir prilikom kreiranja nacionalnog historijskog narativa.

Muzej istorije Jugoslavije osnovan je u Beogradu 1996. Bio je to rezultat spajanja dvije prethodne institucije: Memorijalnog centra „Josip Broz Tito“ i Muzeja revolucije naroda i narodnosti Jugoslavije. Osnivanje muzeja posvećenog nepostojećoj zemlji samo pet godina nakon njenog raspada u najkrvavijem evropskom ratu u drugoj polovini dvadesetog vijeka predstavljalo je čisti politički čin. Ni na koji način to nije bilo rezultat promišljene kulturne politike ili izraz želje za muzealizacijom Jugoslavije i socijalističkog naslijeđa. Sasvim suprotno, prema naslijeđu se trebalo postaviti kao nečemu nepoželjnom. U radu ćemo prvo analizirati prakse Muzeja revolucije vezano za temu antifašističkog otpora u Jugoslaviji tokom Drugog svjetskog rata, a onda ćemo se pozabaviti promjenama koje su se desile u odnosu na prikazivanje i tumačenje istih predmeta u novoformiranoj instituciji – koja je opet preimenovana 2016. u Muzej Jugoslavije. Također ćemo razmotriti borbu kustosa da se činjenice prikažu na objektivan način bez obzira na politički kontekst i zahtjeve, nezainteresovanost osnivača i odsustvo državnog i društvenog konsenzusa. Muzej Jugoslavije kao nasljednik neželjene i disonantne ostavštine, otvorio je kolekcije muzeja o borbi protiv fašizma i podijelio ih je sa umjetnicima, naučnicima, kustosima i različitim zajednicama koje će ih čitati i tumačiti na različite načine.

Rad se bavi predstavljanjem otpora u muzejima koristeći studiju slučaja Memorijalnog centra Buchenwald. Koncentracioni logor Buchenwald značajan je i zbog organizacije međunarodnog otpora. Cilj pokreta – osnovanog 1943. pod vodstvom njemačkih komunista – bio je nastaviti borbu protiv nacizma iza bodljikave žice i doprinio je, između ostalog, oslobođenju Buchenwalda u aprilu 1945. Buchenwald je nakon rata postao centar sjećanja na antifašističku borbu u Njemačkoj Demokratskoj Republici (DDR): historija otpora je zloupotrijebljena kako bi se DDR prikazala kao „dobra Njemačka“ i time dao legitimitet njenom postojanju u kontekstu Hladnog rata. Muzej logora (otvoren 1955. i dvaput preuređivan) predstavljao je važno sredstvo u ovoj intsrumentalizaciji kojom se nastojalo historiju Buchenwalda svesti na historiju pokreta otpora, a komuniste prikazati kao bezgrešne heroje. Upotreba otpora u Buchenwaldu za političke svrhe našla se na udaru snažnih kritika nakon pada Berlinskog zida 1989. i to je pokrenulo proces reorijentacije memorijalnog centra. Rezultat toga bilo je otvaranje nove izložbe o historiji logora 1995. koja je nudila kompleksniju sliku boraca otpora u logoru. Cilj rada je dati opis razvoja predstavljanja otpora u Buchenwaldu u političkom kontekstu te analizirati kako je otpor prikazivan prije i nakon 1989.

U radu predstavljam i analiziram različite korake koji su doveli do ukidanja Muzeja revolucije naroda Hrvatske (MRNH) i uspostavljanju novog virtuelnog Muzeja antifašističke borbe. Ovo radim iz perspektive nekoga ko je bio dio ovog procesa. Zaista, od 1984. nadalje, radila sam kao kustos u MRNH-u, nadgledajući Izložbu fotografija, filmova i negativa, a također sam radila u Hrvatskom povijesnom muzeju od 1991. do 2021. Fokusirat ću se na uspostavljanje i rad MRNH, njegovu integraciju sa PMH i moja nastojanja da se uspostavi Muzej antifašističke borbe. Ove ću procese pokušati objasniti i kroz lična iskustava stečena tokom decenija rada, te ću iznijeti argumente zašto smatram da je nužno da Zagreb opet dobije pravi muzej antifašističke borbe u Hrvatskoj tokom Drugog svjetskog rata. Sadržaj je podijeljen u sedam tematskih jedinica. U završnom dijelu teksta iznosim lični stav zašto je antifašizam važan i danas, ne samo u Hrvatskoj, nego i u evropskom kontekstu.

Umjetnost se u najmračnijim trenucima nacističkog progona pokazala kao izuzetan alat političkog, psihičkog i duhovnog otpora onih koji su htjeli ponovo preuzeti vlastiti identitet i podijeliti svoja sjećanja. Umjetnička djela – bilo da je riječ o radovima profesionalnih umjetnika ili amaterima kojima je bio potreban medij da se čuje njihov glas – sučeljavala su se sa procesom dehumanizacije koji su provodili ugnjetavači. Marie-Edith Agostini u ovom radu govori o tri izložbe na kojima je radila u Memorial de la Shoah Shoah u Parizu, a koje su se bavile temom otpora kroz umjetnost žrtava nacističkog režima: „Scene iz geta“ (2013), „August Sander – progonjeni/progonitelji, ljudi 20. vijeka“ (2018); „Holokaust i stripovi“ (2017). Neka od pitanja na koja su kreatori izložbe morali odgovoriti su: Šta želimo pokazati i kako da to pokažemo? Kako da prikažemo nadahnjujuće priče žrtva a da ne zakoračimo u voajerizam? Kako ohrabriti posjetioce da se lično povežu sa izloženim temama i predmetima? Rad ističe ulogu koju umjetnost može igrati u muzejima i memorijalnim centrima u prenošenju teških historijskih tema na osjetljiv način, kao i značaj scenografije i dizajna u ovom procesu.

Rad analizira ritualne grupne posjete memorijalnim muzejima posvećenim socijalističkom naslijeđu i sjećanju na Drugi svjetski rata u postkonfliktnoj, postsocijalističkoj Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji. Ova tema se u postojećoj literaturi najčešće razmatra u oblasti (jugo)nostalgijskih studija. Ovaj rad, za razliku od takvog pristupa, na ovaj fenomen gleda kao na kulturni performans sa jasnom političkom porukom. Analiza se temelji na materijalu prikupljenom tokom intervjua sa predstavnicima antifašističkih udruženja i kustosima muzeja, kao i na materijalu iz novinskih izvještaja, entografske i muzeološke literature te ličnim iskustvima učestvovanja u ovim skupovima na važne historijske datume. Cilj ovog poglavlja je 1) otkriti konceptualne korijene i političke motive za obnovu „socijalističkih hodočašća“ u državama nasljednicama Jugoslavije i 2) definisati glavne poruke koje ovi muzejski spektakli žele prenijeti. Centralno pitanje koje objedinjuje oba navedena cilja je: Koje aspekte sjećanja na Drugi svjetski rat i socijalističku Jugoslaviju grupne posjete muzejima kao kulturni performans pokušavaju prenijeti? Rad iznosi tvrdnju da, budući da postjugoslovenski (meta)muzeji nisu pronašli način da predstave historiju Drugog svjetskog rata (i socijalističke Jugoslavije) u transnacionalnom ključu – kao jedinoj historijski opravdanoj perspektivi, odigravanje naslijeđa u i ispred muzeja moguće je shvatiti kao oblik otpora ovoj vrsti historijske amnezije i revizionizma.

Rad se fokusira na Studijsku grupu za istraživanje njemačkog otpora (Studienkreis Deutscher Widerstand 1933-1945)..
This association was founded by former resistance fighters, scientists and pedagogues in 1967, in Frankfurt am Main, Germany.
It was established to research and convey the social and political extent of the resistance movement.
The work was also done to give the German resistance more recognition in the post‑war Federal Republic of Germany (FRG).
At the time, the focus was on the resistance of individuals and organisations associated with the labour movement, as it had received little attention in Western Germany.

Udruženje su osnovali bivši pripadnici otpora, naučnici i pedagozi u Frankfurtu na Majni 1967. Udruženje je osnovano sa ciljem istraživanja i prezentiranja socijalnih i političkih dometa pokreta otpora. Također je osnovano sa ciljem davanja većeg priznanja njemačkom otporu u postratnoj Saveznoj Republici Njemačkoj. Fokus je u to vrijeme u Zapadnoj Njemačkoj bio na otporu pojedinaca i organizacija povezanih sa radničkim pokretom i do tog trenutka malo pažnje se pridavalo ovoj temi. Kako su godine prolazile, formirane su biblioteka i arhiva, i počelo se sa objavljivanjem sve većeg broja medija, uključujući stručne časopise i izložbe. Uz ogromno zalaganje volontera u svakodnevnom radu i na projektima, udruženje se bavi različitim temama vezanim za otpor. Studienkreis je 2022. otvorio novo memorijalno područje o koncentracionom logoru u Frankfurtu i prisilnom radu. Rad se fokusira na razvoj organizacije, uspostavljanje memorijalnog područja, oblike saradnje i izazove bavljenja ovim poslom.