Draga moja mama, dragi brate, dragi tata,
Umrijet ću! […] Naravno da bih volio živjeti. Ali ono što svim srcem želim je da moja smrt ne bude uzaludna. […] Sedamnaest i po godina, moj život je bio kratak, ni za čim ne žalim, osim što vas sve moram napustiti. Rođen je u Parizu 1924. Njegov otac, komunista i zastupnik u parlamentu, uhapšen je u oktobru 1939. nakon što je Francuska komunistička partija raspuštena poslije napada Njemačke i Sovjetskog Saveza na Poljsku. Kao aktivan član komunističke omladine Guy se priključuje pokretu otpora vrlo rano u ljeto 1940. Štampao je i dijelio letke. Francuska policija ga hapsi 13. oktobra i odvodi u zatvor. U jesen 1941. odveden je u logor Choisel u Châteaubriantu, nakon što su komunisti u Nantesu ustrijelili Karla Hotza, regionalnog komandanta njemačkih trupa okupacije.
Prema “talačkoj politici” koju su snage okupacije koristile za organizaciju odmazde, višijevska policija sastavila bi spiskove koje bi onda dopunili pripadnici njemačkih vlasti. Tako je napravljen spisak sa 48 imena iz Pariza, Nantesa i Châteaubrianta, a gotovo svi su bili komunisti ili sindikalci. Guy Môquet bio je najmlađi među njima. Strijeljan je u Châteaubriantu. Njegovo ime su na spisak dodali nacisti u nastojanju da pokažu svoju odlučnost protiv “terorista” svih uzrasta i da poruče francuskom društvu da su im neprijatelji komunisti, a također i Jevreji.
Međutim, mladićeva smrt i šutnja maršala Pétaina, šefa višijevske vlade, šokirali su francusku i međunarodnu javnost, a Guy Môquet gotovo je odmah postao heroj. Grupe otpora nazvane su po njemu. Nakon oslobođenja, posthumno je dobio počasti i mnoga javna mjesta su nazvana po njemu. Međutim, sjećanje na Guya Môqueta uskoro je postalo kamen spoticanja između komunista i golista. Čak je i 2007. podijelilo društvo kad je Nicolas Sarkozy, kandidat konzervativaca na predsjedničkim izborima i uskoro predsjednik Republike, htio uvesti obavezno čitanje pisma Guya Môqueta u školama. Dok su neki taj potez osuđivali kao “političku rekuperaciju”, drugi su ga pozdravljali kao gestu sjećanja. Strasti su se smirile, ali sjećanje na Guya Môqueta, mladog komunistu i borca otpora, sigurno je zasjenilo sjećanje na ostalih 47 “fusillés” (strijeljanih) 22. oktobra 1941.
Corine Defrance