“Naša je bolnica u šumi” – Radikalna skrb kao otpor

“U prizemlju se i prvom katu nalazi šest soba za ranjenike i bolesnike. Svuda vlada red i čistoća. Ni mi nismo smjele ulaziti u sobe, nego smo s vrata pozdravljali. Bijeli radni ogrtači drugova doktora i drugarica bolničarki – sjećaju nas naše pozadine [okupiranih područja, op.a.]. S jedne strane, što smo mislile da samo tamo mogu liječnici biti u bijelom, a s druge strane zato, jer je te ogrtače nabavila pozadina. U bolnici na svakom koraku nailazimo na vezu, kojom je vezana naša okupirana pozadina i naš oslobođeni teritorij.” [partisan] [system]U tipično konspirativnoj maniri, opis jedne od partizanskih bolnica na području Primorja i Gorskog kotara ne sadrži nazive lokacija ni imena ljudi. Zahvaljujući Jeli Jančić-Starc, koja se 1960-ih posvetila historizaciji ove bolnice nedaleko Drežnice, poznata nam je i autorica ovog zapisa. Naime, na povratku s prve Konferencije AFŽ-a Hrvatske, održane u Otočcu 12. lipnja 1943., Veda Zagorac je posjetila šumsku bolnicu s delegacijom žena iz Primojra, koje su istu redovito opskrbljivale hranom, vodom, lijekovima i ostalim materijalom.
Na cijelom jugoslavenskom području djelovala je impresivna mreža pokretnih i stacionarnih bolničkih jedinica. Formiranjem prvih partizanskih odreda, na oslobođenim teritorijima formiraju se brojne pokretne bolnice i ambulante. Bolnice su smještene u postojeće objekte u oslobođenim naseljima ili u novoizgrađenim objektima i većim kompleksima (drvenim barakama), na tajnim lokacijama u izoliranim planinskim predjelima. Bile su temeljito kamuflirane, ali i štićene od neprijateljskih napada. Najpoznatija pokretna bolnica bila je Centralna bolnica Vrhovnog štaba NOVJ koja je u pokretu imala oko 3.500—4.000 ranjenika i bolesnika. Zbog nje je u blizini Prozora u veljače 1943. vođena tzv. bitka za ranjenike. Od 1944., sa savezničkim se snagama osnivaju vojne i izbjegličke bolnice izvan Jugoslavije, u Italiji, Malti, Egiptu.
Organizacija vojnog saniteta bila je jedan od većih izazova partizanskog ratovanja, ali i mjerilo uspjeha cijelog pokreta. Osim što su omogućavale oporavak boraca, bolnice su pružale zdravstvenu skrb civilima u krajevima bez dostupnog javnog zdravstva. Istovremeno, opskrba i sigurnost bolnica izravno su ovisile o suradnji i podršci lokalnog stanovništva, ali i zdravstvenih radnika iz većih gradova. U bolnicama su uglavnom radile i opskrbljivale ih žene, a nerijetko njima i rukovodile. Među liječničkim osobljem bili su brojni Židovi i pripadnici drugih progonjenih manjina. Ukupno je stradalo 3.719 partizanskih bolničarki, najviše iz Hrvatske (33%) te Bosne i Hercegovine (26%). Više od polovice poginulih bolničarki bilo je do 20 godina starosti, a 85% njih bile su seoskog porijekla, niskog stupnja obrazovanja ili nepismene.  

Sanja Horvatinčić