„Samo kroz naše grudi“ Izgradnja multietničkog otpora
Josip Šoša Mažar, banjalučki Hrvat, komunista, komandant većinski srpske 4. krajiške divizije, drži govor na smotri u Jasenici 7. januara 1943. Fotografisao njegov brat, Drago Mažar, obavještajni oficir. © Javni domen, autorski primjerak u Arhivu Republike Srpske.
Josip Šoša Mažar, banjalučki Hrvat, komunista, komandant većinski srpske 4. krajiške divizije, drži govor na smotri u Jasenici 7. januara 1943. Fotografisao njegov brat, Drago Mažar, obavještajni oficir. © Javni domen, autorski primjerak u Arhivu Republike Srpske.
Rana faza otpora protiv ustaškog režima bila je bremenita mnogim izazovima. U područjima koji su pretežno bili nastanjeni Srbima (kao u Bosanskoj Krajini), ti izazovi su proizilazili iz međunacionalnih odnosa. Sa jedne strane, srpske mase, nakon par mjeseci intenzivnog terora, sklanjale su se u šume. Sa sobom su ponijeli ono što su imali: nešto hrane, potrepština i malo sačuvanog naoružanja. Sa druge strane, otpor protiv NDH i okupacije najavljivali su komunisti, koji su se za obračun pripremali izgradnjom tajne mreže vojnih komiteta. Njemački napad na Sovjetski Savez 22. juna potaknuo je komuniste da se i oni ubrzo počnu sklanjati u šume .
Ovo spajanje nekoliko stotina komunista i sve većeg broja samoorganizovanog srpskog seljaštva nije bilo neprirodno. Komunisti nisu bili strano tijelo. Često su bili poznati među rudarskim i šumskim ratnicima, ili kao studenti rođeni na selu. Poznat je primjer Mladena Stojanovića, znanog i respektabilnog doktora, koji je uživao veliki ugled. Spoj je imao i obostrane koristi: dok je komunistima bila potrebna snaga u brojevima, seljaci su se ugledali na odlučne vođe, pogotovo ako su bili i vojno iskusni. Međutim, između njih je stajao i jaz međuetničkog nepovjerenja, izazvan ustaškim nasiljem. Krajevi koji su pošli putem ustanka bili su u riziku da ih zahvati silazna spirala međunacionalne osvete. Ako bi se nametnuli kao vođe, komunisti su morali ponovno uspostaviti povjerenje među etničkim grupama a želju za osvetom usmjeriti ka vinovnicima – predstavnicima Osovine i NDH. Takođe, morali bi pokret učiniti otvorenim za „druge“, dakle, za Hrvate i Muslimane, koji bi se (eventualno) priključili borbi.
Nivo ove otvorenosti se razlikovao od regije do regije. U nekim slučajevima, nesrpski komunisti su koristili neutralni (ili srpski) nom de guerre da ne bi bili otjerani ili ubijeni, jer ponekad nisu bili dobrodošli, pogotovo među onim ustaničkim grupama koje će se ubrzo svrstati uz četnike. Na drugim mjestima, pak, situacija je bila drugačija. Među Kozarskim partizanskim odredom, komandanti, uključujući Osmana Karabegovića, Muslimana koji je koristio svoje ime i prezime, govorili bi pred borcima i narodom: „Samo kroz naše grudi, kroz grudi komunista, mogu letjeti kugle na muslimansku sirotinju.“ Jedan lokalni sprski partizan, čije su ženu i djecu poubijale ustaše, govorio je na zborovima kako za svoju tragediju ne osuđuje cijeli hrvatski narod, iz kojeg je uostalom ponikao i njegov komandant Josip Mažar, „za koga bi dao svoj život“.
Vladan Vukliš