U avgustu 1945. Frymeta Frenkel, 56-godišnja Jevrejka Poljakinja, vratila se u Nicu i otišla u prefekturu da preda molbu za dozvolu boravka. Kao odrasla osoba živjela je između Francuske i Njemačke, prvo u Parizu od 1914. do 1922, a zatim u Berlinu. Tu je osnovala i vodila francusku knjižaru sve do izbijanja rata, čak i u vremenu nakon što su nacisti došli na vlast 1933. Po povratku u Francusku se doselila u Pariz, a zatim u Nicu u oktobru 1940. Kada je Višijevski režim 26. avgusta 1942. u južnoj zoni organizovao sakupljanje Jevreja, ona ga je nekim čudom uspjela izbjeći, a zatim se sakrivala uz pomoć solidarnosti pojedinaca i tajnih mreža. Našavši utočiste u Švicarskoj u junu 1943, u Ženevi je 1945. objavila Rien où poser sa tête (Nema na šta da se pomeriš), napetu autobiografsku priču o progonu Jevreja u Pétainovoj Francuskoj i solidarnosti francuskog puka.
U prefekturi, kako bi dokazala da ima sredstva za izdržavanje, pokazala je svoj ugovor s izdavačem. Inspektor je zabilježio “rukopis o francuskom pokretu otpora”. U januaru 1946. u prilog svom zahtjevu za naturalizaciju napisala je: “Po povratku u Francusku čekala me je sudbina francuskih članova pokreta otpora.” Prisjetila se mjeseci kad ju je progonio “Gestapo” u Annecyju, “značajnom gradu za pokret otpora”, zatim svog povratka u Nicu i “radosti oslobođenja”. Oslobođenje Nice je došlo 28. avgusta 1944… Frenkel je iskoristila svoju knjigu kao strateško sredstvo integracije. Već je bila uvidjela kako je oporavljajuće francusko društvo bilo gluho na svjedočenja žrtava poput nje i sklonije herojskom diskursu “svih nas boraca otpora”. Nije više krivila Višijevski režim, već njemačkog okupatora i poistovjećivala se s pokretom otpora. Zar nisu želja za životom i bijeg od deportacije i holokausta već bili čin fizičkog i moralnog otpora? Nije napisala knjigu o ‘francuskom otporu’ u političkom i vojnom smislu, već jedno od prvih svjedočenja o progonu i ‘građanskom otporu’ (Jacques Sémelin), tj. oblicima društvene solidarnosti u okolnostima represije. Frenkel je naturalizirana 1950. i izabrala je ime Françoise – pseudonim pod kojim je pisala od 1945.
Corine Defrance