Oslobođeni partizanski teritoriji

Često nazivani “partizanskim republikama”, oslobođeni teritoriji u Jugoslaviji predstavljali su vojno-strateški fenomen u kontekstu Drugog svjetskog rata u Europi. Taktika se temeljila na uspješnom konsolidiranju otpora dobivanjem potpore lokalnog stanovništva, što je bilo ključno za ciljeve partizanskog ratovanja, te jačanjem vlastitih jedinica uz slabljenje neprijateljskih snaga. Ta je taktika omogućila jugoslavenskim partizanima, znatno inferiornijima od okupacijskih i kvislinških snaga, da postupno oslobode cijeli okupirani teritorij i vrate prethodno oduzeta područja, oslanjajući se pritom uglavnom na vlastite snage.

Nastanak i primjena ove taktike na jugoslavenskom području bili su rezultat različitih čimbenika, koji su u historiografiji često izloženi selektivnoj ili tendencioznoj interpretaciji. Dok se u periodu socijalizma nerijetko prenaglašavao pa čak i romantizirao značaj lokalne vojne tradicije, umanjivana je uloga obrazovanja koje su pojedini partizanski rukovodioci stekli u SSSR-u prije Drugog svjetskog rata ili od sovjetskih instruktora i njihovih učenika u Španjolskom građanskom ratu. Neki vojni stručnjaci vjeruju da je djelovanje partizana u Jugoslaviji imalo sličnosti s vojnom taktikom u Kini 1920-ih, no takve utjecaje i transnacionalne veze tek treba pomnije istražiti.

Ipak, presudna su bila praktična iskustva koja je partizansko vodstvo steklo u ljeto 1941. godine. Među njima središnje mjesto zauzima iskustvo “Užičke Republika” u zapadnoj Srbiji, kroz koju je dodatno razrađena i unaprijeđena organizacija života na oslobođenim partizanskim teritorijima. Godine 1942. izdati su Fočanski i Drinički pravilnik s uputama za rad Narodnooslobodilačkih odbora (NOO) i organizaciju pozadinskih vojnih vlasti na oslobođenom području. Oslobođeni teritoriji omogućili su organiziranje izbora za NOO i ključne vojno-političke forume, poput onih održanih na području “Bihaćke Republike” krajem 1942.: Prvi kongres AVNOJ-a, Prvi kongres USAOJ-a i Prvi kongres od AFŽ-a.

U tim “enklavama slobode” omogućeni su i neoružani oblici otpora i organiziranje učinkovitih pozadinskih sustava. Ekonomski otpor oslanjao se na potporu koju su partizani dobivali od lokalnog stanovništva (oskrba hranom, odjećom, medicinskom skrbi), dok se kulturni otpor manifestirao kroz masovne kulturne (kazalište, izložbe, zborovi, narodni plesovi) i obrazovne aktivnosti (opismenjavanje, čitateljske grupe). Partizanska kulturna produkcija [link to story 62] snažno je utjecala na pridobijanje podrške naroda i na “borbeni moral” boraca.

U socijalističkoj Jugoslaviji jedinstveni model “sjećanja” na oslobođene teritorije bila su spomen-područja i prateći memorijalni kompleksi. Štiteći prirodne znamenitosti, ti su projekti često uključivali izradu urbanističkih planova, zasnovanoj na gustoj mreži autentičnih lokaliteta i spomen obilježja, za razvoj turizma i poboljšanje privrede u ruralnim područjima.  

Sanja Horvatinčić